**..Kroz snove putujemo..**

Kad smo sami, obilje misli nas tjera da stvaramo svoj svijet... Ono što nam zaokuplja mozak kada je vani ružno i hladno, to su snovi... Kroz naše oči gledamo što se događa i u svojoj glavi preuredimo istinu... To se događa kad sanjarimo.. Neka je svijet pred totalnim bankrotom, moje snove nitko neće oduzeti! U njima sam princeza u rozoj svilenoj haljini s dijamantnom tijarom na glavi dočekujući svog princa na bijelom konju svakog dana u sumrak.. Imam prekrasan velik dvorac u kojemu živim samo s Njime, moj princ i ja, svake večeri gledajući zvijezde na nebu, na nebu s kojeg nikada ne pada kiša, nikada nije hladno, uvijek je sasvim savršeno, onako kako treba biti.. Znam da sad u sebi mislite: Koliko ova ima godina? 9?? Razočarat ću vas... Imam 17 godina i 4 mjeseca (precizno), no nekada se tako ne osjećam.. Dosta često u naručju svog dragog odlutam na daaleko mjesto... Gdje smo samo nas dvoje, zagrljeni, gledamo u nebo koje se crveni iznad nas, dok puše lagani vjetar i svojim puhanjem nosi lagani miris ruža i zrelih jagoda i jabuka... Kroz lagane crveno-bijele oblake prolaze ptice, u jatu, cvrkutajući tako sretno da bi najradije poletio k njima i s njima se divio prekrasnom zalasku sunca dok sa druge strane čuješ šum mora koje jedva da se kreće.. Ako je vruće, do mora imaš svega par sekundi, samo uskočiš unutra, u prekrasno, osvježavajuće, ali ne prehladno more... Taman da bude savršeno..

I sad, dok snijeg vani pada, u ovo doba noći u prehladnoj veljači, razmišljam o moru, zalasku sunca, ljubavi svog života koja, nažalost, nije ovdje, ali bit će.. Već sutra... Srećom, pa imam svog Brunu (medvjedića kojeg sam dobila kad sam se rodila) kojeg mogu zagrliti kad god poželim i koliko dugo i snažno želim... Snovi su naša unutarnja stvarnost. Živite ih!...

*ToncHer*